Zašto sam ipak cijepio svoju djecu


Zašto sam ipak cijepio svoju djecu

Krajem 50-tih godina prošlog stoljeća, moj otac, liječnik, odveo je moju sestru i mene na cijepljenje oralnim živim cjepivom protiv poliomijelitisa (dječje paralize) u Maribor. Cjepivo je tada bilo još u eksperimentalnoj uporabi. U to je vrijeme Hrvatskom i bivšom Jugoslavijom harala epidemija poliomijelitisa. U Klinici za infektivne bolesti nabavili su "željezna pluća" kako bi oboljeli mogli preživjeti kljenut dišnih mišića, ali i dan danas ima znatan broj 45-50-godišnjaka, koji vuku posljedice preboljele paralitičke bolesti. Mnogi, i među njima osobito mnogi liječnici, nisu se odlučivali na novo cjepivo, a bilo je i tragičnih posljedica takve neodlučnosti.

Koju godinu potom, u sezoni 1961/2 provedeno je cijepljenje čitave populacije od 0-20 godina, a u nastavku univerzalno cijepljenje dojenčadi i male djece, kakvo se provodi i danas. Polio je praktički nestao. Zadnji slučaj divljeg (prirodnog) poliomijelitisa u Hrvatskoj zabilježen je 1989. godine, a potom se javilo još nekoliko postvakcinalnih slučajeva (vezanih uza sami cjepni soj). U Europskoj regiji Svjetske zdravstvene organizacije zadnji je slučaj zabilježen prije 3 godine, te je od 2007. godine Europska regija Svjetske zdravstvene organizacije proglašena slobodnom od poliomijelitisa tj. dječje paralize. Polio, dakle, nije iskorijenjen (eradiciran), no jedna je velika regija slobodna od te pošasti. Što to znači? Ako bismo se sutra prestali cijepiti, polio bi se ponovno uvukao iz drugih dijelova svijeta, jer, inficirane osobe, u kojih se virus može u crijevu zadržati nekoliko tjedana, ne moraju vidljivo oboljeti niti imati bilo kakvih posljedica za sebe, ali predstavljaju infektivno žarište iz kojega se polio sije u okolinu. Dakle, dok se polio ne iskorijeni na cijelom svijetu, a do tada je put dug i predug, ne dolazi u obzir da se racionalno preporuči prestanak univerzalnog cijepljenja. Može se učiniti jedino to, da se sa jeftinog i jednostavnog živog, prijeđe na skuplje mrtvo cjepivo, čime se i dalje održava imunost pojedinca i stanovništva, a isključuje i najmanji rizik obolijevanja od samog cjepnog virusa.

Što je s tetanusom i difterijom? Ovdje o eradikaciji (iskorijenjenju) nema nikakvog zbora. Nitko i nikada neće moći pomesti sve spore tetanusa iz tla i sa raznih predmeta. Cijepljenjem toksoidom (toksinom pretvorenim u neškodljiv, ali cjepno imunogeni spoj) tetanusa, dobivamo imunost prema otrovu ili toksinu iz klice koja se oslobađa kada spora padne u svježe nekrotično tkivo. Dakle, klici ne činimo ništa, već samo dobivamo zaštitu od njezinog toksina, dok klica sama po sebi nema drugih znatnijih patogenih učinaka. Da nema toksina tetanusa, teško da bismo bili svjesni da ta klica i postoji. Određeni broj slučajeva tetanusa zbiva se i dan danas, unatoč cijepljenju, uglavnom u starijih osoba, koje su, mahom, bile uredno cijepljene, no od zadnje doze prošlo je više od 20 godina. Klica difterije živi danas kao i nekada u ljudskom ždrijelu, i može postati toksigena u bilo kojem času, kada dođe pod utjecaj bakterijskog virusa, tzv. bakteriofaga. Taj proces ljudi ne kontroliraju. Cjepivo se sastoji od difterijskog toksoida, tj. toksina koji je izmijenjen tako da je neškodljiv, ali imunogen, pa se klica može nalaziti u nosu, ždrijelu ili grkljanu, a da od njezinog toksina nema patoloških posljedica. Prestankom cijepljenja dobili bismo u roku od nekoliko godina na stotine, a možda i tisuće oboljelih, kao što se dogodilo u ranim 90-tim godinama prošlog stoljeća u mnogim zakavkaskim i srednjeazijskim republikama bivšeg Sovjetskog Saveza, u kojima se, usporedno, raspao i centralizirani sustav cijepljenja (30-40.000 oboljelih od difterije!).

Da se događaju inaparentne infekcije toksigenim sojevima difterije, bez očite bolesti, pokazuju i povremene jake reakcije na mjestu docjepljivanja, koje odražavaju hiperimunizaciju do koje je moglo doći zbog djelovanja toksigenih sojeva u već imuniziranom organizmu. Iz istog razloga doza difterijskog toksina u cjepivima za djecu stariju od 7 godina i odrasle nekoliko je puta manja u odnosu na dozu za dojenčad i malu djecu.

Da se kontinuirano ne cijepimo protiv hripavca, ne bi praktički bilo djeteta koje bi izbjeglo ovu infekciju, a znatan broj bi, osobito u dojenačkoj dobi, završavao u bolnicama zbog gušenja i povraćanja u kašlju, pneumonije, prestanka disanja i/ili konvulzija i čak encefalopatskih slika. Pertusisa, od svih zaraznih bolesti protiv kojih se kontinuirano cijepi, ima i dalje najviše, jer su cjepiva još uvijek samo djelomice zaštitna, a imunost početkom puberteta dobrano izblijedi, te hripavac, sada u obliku dugotrajnog suhog kašlja ili samo obične prehlade, dobivaju adolescenti i odrasli, i prenose ga dojenčadi i maloj djeci, koja, ako nisu cjelovito cijepljena, ili zbog mladosti to još nisu stigla biti, i dalje ozbiljno obolijevaju. Zato se, u nekim zemljama, upravo razmatra i docjepljivanje protiv hrpavca u dobi od 12-13 g. Cjepivo protiv hripavca imalo je razmjerno visoku stopu nuspojava (visoke temperature, konvulzije, a rijetko i encefalopatske slike), i zbog toga je u mnogim zapadnim zemljama tijekom kasnih 70-tih i ranih 80-tih godina prošlog stoljeća obustavljeno daljnje procjepljivanje. Odmah su (tj. već u prvom naraštaju dojenčadi nakon obustave cijepljenja) zabilježene na tisuće oboljelih, kako u velikim i gusto naseljenim zemljama poput Japana, Velike Britanije ili Njemačke, tako i u rjeđe naseljenim područjima, kao što je Švedska. Stoga se ubrzo shvatilo da se cijepljenja protiv hripavca ne možmo odreći, ali da nam je potrebno sigurnije cjepivo. To je cjepivo došlo u vidu acelularnog cjepiva protiv hripavca (aP – acelularni pertusis) koje, umjesto cijele umrtvljene bakterije, sadrži nekoliko njezinih antigena, pomoću kojih se izaziva zadovoljavajući imunogeni i zaštitni odgovor, uz minimiziranu stopu nuspojava, dok encefalopatskih nuspojava praktički više nema.

S ospicama se još nitko nije do kraja obračunao, a tome kumuju prvenstveno skupine koje se protive cijepljenju. U Švicarskoj je, od početka ove godine, zabilježeno preko 1.000 slučajeva obolijevanja od ospica, pretežito u necijepljene djece u dobi od 5-14 godina. Ovog časa (s petkom, 4. 4. 2008.) na području Salzburga u Austriji bilježi se preko 170 slučajeva ospica, koje su izbile u jednoj Waldorfskoj školi, a proširile su se i u drugim školama (glazbenim i sl.) u kojima se miješaju djeca s raznih strana. Nije nimalo slučajno da se epidemija javila u sredini u kojoj se sakupljaju ljudi alternativnih pogleda na cijepljenje, obuzetih idejama nekakvog "prirodnog imuniteta" i protivljenja cijepljenju, pri čemu im je, navodno, povlađivao i školski liječnik. Protiv njega se najavljuje mogućnost pokretanja kaznenog postupka po sličnom članku koji postoji i u našem Kaznenom zakonu (čl. 240., Nesavjesno liječenje). Još ni danas epidemija nije pod punom kontrolom. Vlasti su donijele odluku da se iz škola isključe svi učenici koji nisu cijepljeni, a sveudilj to odbijaju. Iskorijenjenje ospica još nije niti približno na vidiku, i prestanak cijepljenja prouzročio bi masovne epidemije među necijepljenom djecom, te odraslima čiji su roditelji nekad bili odlučili da ih ne treba cijepiti, ili nisu cijepljeni iz bilo kojeg drugog razloga. Nakon što prebole "prirodne" ospice, osobe imaju, doduše malu, ali stvarnu šansu da za nekoliko ili više godina dobiju subakutni sklerozirajući panencefalitis, koji je oblik propadanja mozga s permanentnim konvulzijama, vezanosti za krevet i mentalnom regresijom, a završava neumoljivo smrću za nekoliko mjeseci ili koju godinu. Dosta podsjeća na kravlje ludilo. U Africi, u kojoj većina djece nema mogućnost cijepljenja, ospice svake godine odnesu na tisuće života.

Vrlo je slična epidemiološka situacija s virusima rubele i zaušnjaka (parotitisa), eradikacija nije na vidiku. Da obustavimo cijepljenje, od rubele, doduše, ne bi bilo velike štete za oboljele osobe, ali bismo, nakon 20-ak godina sustavnog ne-cijepljenja, vidjeli povratak rubeolarne embriopatije na velika vrata. Parotitis nije ugodna bolest, makar i bez znatnije smrtnosti, ali kao trajnu posljedicu može ostaviti azoospermiju i neplodnost u muškarca.

Neka su cijepljenja uvedena unatoč (u nas) minornom epidemiološkom značenju. Primjer je cijepljenje protiv hemofilusa tipa b, koji je jedan od rjeđih uzročnika gnojnog meningitisa, ali se modernim efikasnim i sigurnim cjepivom mogućnost obolijevanja praktički otklanja od onih koji su uredno cijepljeni. U nas niti hepatitis B nije veliki epidemiološki problem, ali s obzirom da se radi o bolesti za koju u dojenčakoj i dječjoj dobi praktički nema šanse izlječenja/ozdravljenja, bilo bi neodgovorno ne propisati cjepivo koje je efikasno od prvog dana života, a opterećeno minimalnim nuspojavama.

Priče o autizmu vezanom za cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubele, lansirane iz Velike Britanije, više su puta opovrgnute temeljitim studijama, ali, unatoč tome, čak je i bivši britanski premijer Tony Blair javno oklijevao da cijepi svoju djecu. S vlasti je morao sići zbog uvlačenja svoje zemlje u rat s Irakom na temelju lažnih infromacija, a to samo pokazuje kako se danas ophodi s informacijama. Možete imati sve što treba, i donijeti krivu odluku, jer vas istina ne zanima, ili ne znate procijeniti informacije koje su vam na stolu. Interes je iznad istine, i to se smatra normalnim. I sektaštvo, koje nije klasični materijalni interes, ali je očito osobni i grupni interes, s ugrađenim nagonom da se nametne većini, može pomutiti razum i priznanje istine.

Osim o već pomalo zastarjelom lovu na autizam, sve više se priča o timerosalu (konzervasnu sa živom). Treba znati da danas timerosala nema niti u jednom cjepivu u količini koja bi se mogla izraziti konkretnom težinskom jedinicom, osim napomenom "u tragovima", a danas se radi se na potpunoj eliminaciji bilo kakvog konzervansa iz cjepiva. Puno više timerosala unese se u organizam hranom, i, još više, putem raznih kozmetičkih pripravaka, o čemu se ne govori jako puno, i, iz nekog razloga, ne istražuje se razina žive u krvi djece čije mame vole kozmetiku.

Nedavno objavljeni članak u Večernjem listu, pod naslovom "Majka protiv zakona: Neće mi dijete trovati cjepivom!" (Večernji list, 2. travnja 2008.) novinarke Sandre Veljković, odražava neki stav i raspoloženje koje bi mogli raščlaniti na tri dijela: neznanje, netrpeljivost prema činjenicama i netrpeljivost prema liječnicima. Članak prenosi riječi neimenovane mame 5 1/2-godišnjeg dječaka koja nije "cijepila svoje dijete nijednim cjepivom" i ne namjerava. Ta majka i njezina novinarka pričaju o trovanju nekorisnim "toksikoidima", koji imaju  "gadne nuspojave, poput autizma". Ako netko priča o "toksikoidima", dok za sebe ističe da "živi u Zagrebu" nije "zatucana" već "vrlo dobro informirana", očito ne zna da "toksikoidi" nisu ništa, već da postoje samo toksoidi. Ne zna da se autizam nikada nije niti pokušalo povezati s toksoidima, već s atenuiranim cjepivom protiv ospica, zaušnjaka i rubele, čime se sama diskvalificira u sektaša koji s informiranošću nema nikakve poštene veze. Sporno je tvrditi da je "prirodni imunitet najbolji" jer, za sada, druga imunost niti ne postoji.

Meni osobno nije sporno da netko ne želi cijepiti svoje dijete (1), ali je sporno kada se u dnevnom mediju za potrebe opravdavanja ili pridobijanja razumijevanja za svoj stav, svjesno ili nesvjesno, iznose krivi argumenti, i kada se, percipirani nesklad pravnih propisa, koji daju zakonsko pravo pacijentima da odbiju medicinsku intervenciju, a s druge strane zakonom propisuju obvezatno cijepljenje (Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, čl. 40.), svaljuje na liječnike: "Nitko, ama baš nitko ne može te prisiliti na medicinski zahvat. Prije anestezije potpisuješ pristanak, zar ne? Nemojmo se zavaravati, potpisuješ da bi liječnici osigurali sebe. Zašto bi ovo bilo drukčije?". Najprije, koji bi interes imali liječnici da pošto-poto nekoga cijepe? Mi nemamo drugog posla nego da smišljamo kako da nekoga na brzinu cijepimo!? Postoji zakonska obveza dati se cijepiti od određenog, razmjerno malog broja zaraznih bolesti, i oni koji to odbijaju dovode liječnika u situaciju da ih prijavi. Liječnici to baš ne vole, ali, uz ovakav stav, ta će im prijava odsele znatno lakše pasti. Liječnici ne osiguravaju sebe, jer od samovoljnog liječenja Kazneni zakon osigurava pacijente (2). Međutim, ono što je roditelj dužan učiniti ako se odluči suprotstaviti zakonu i stručnom savjetu, jest da, crno na bijelo, potpiše da odbija cijepljenje (3). Nakon toga slijedi prijava sanitarnoj inspekciji. I roditelj plati kaznu od 2.000 kuna. Promijeni pedijatra, a kad i ovaj dozna za razlog, postupi isto. A potom, neka se ljudi organiziraju, i neka na Ustavnom sudu izvedu na čistac pravne propise koji reguliraju prava i dužnosti korisnika zdravstvene zaštite. Liječnici s time nemaju nikakve veze. Kod toga ih razne strane u sporu mogu konzultirati, a odgovor će uvijek i za svaku stranu biti slijedeći: nastojte se cijepiti.

Evo, zato sam cijepio svoje troje djece, i to po svim, u odgovarajuće vrijeme, propisanim bolestima, te još više, protiv hemofilusa tipa b i hepatitisa B, što je u nas tek kasnije uvedeno u obvezatni program cijepljenja, a cijepio sam ih i protiv vodenih kozica, hepatitisa A, pneumokoka i krpeljnog meningoencefalitisa, o svom trošku, te svake godine protiv gripe. Savjest mi je potpuno mirna, a bio bih nemiran da nisam učnio što sam učinio. S obzirom da se u najužem smislu bavim primarnim imunodeficijencijama i imunologijom, želim svakome posvjedočiti da je najveća ludost iščekivati bolest u ime nekakve "prirodne imunosti", ako je elegantno možeš otkloniti dok si još zdrav i čitav. Upravo je pukla vijest da je u Pakistanu zabilježen prvi prijenos virusa ptičje gripe s čovjeka na čovjeka. To je prvi korak u scenariju za pandemiju kakvu do sada nismo doživjeli, a ako u dogledno vrijeme doista plane, neki od nas danas još živih, sigurno je neće preživjeti. Ako ipak na vrijeme dobijemo cjepivo, molio bih da novinarka Sandra Veljković i njezina neimenovana junakinja iz članka objave da li se odriču cjepiva, kako bi "prirodnim imunitetom" ojačale svoje zdravlje, a cjepivo prepustile nekome drugome. Ako na tome ipak ustraju, neka to probaju prvo na sebi, a ne izlažu opasnosti nedužno dijete, niti grubim dezinformiranjem pokušavaju plasirati svoje stavove među drugim roditeljima, čitateljima Večernjeg lista, na štetu njihove djece.

 

Citati pravnih propisa:

1) Zakon o zdravstvenoj zaštiti, čl. 21. st. 1. točka 11.:

U ostvarivanju zdravstvene zaštite svaka osoba ima pravo na: ... 11. prihvaćanje ili odbijanje kirurške i druge medicinske intervencije na tijelu ako je pri svijesti i sposobna je za rasuđivanje. Za osobe koje nisu pri svijesti ili nisu sposobne za rasuđivanje suglasnost za medicinsku intervenciju daju osobe iz točke 5. ovoga stavka, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije.

2) Kazneni zakon, čl. 241. st. 1.:

(1) Tko drugoga bez njegova pristanka liječi,

kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

(2) Doktor medicine ili doktor stomatologije koji poduzme kirurški ili drugi medicinski zahvat na tijelu drugoga bez njegova izričitog i valjanog pisanog pristanka,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

3) Zakon o zdravstvenoj zaštiti, čl. 21., st. 2.:

Pravo prihvaćanja, odnosno odbijanja pojedinih dijagnostičkih ili terapijskih postupaka iz stavka 1. točke 7., 8. i 11. ovoga članka osoba izražava potpisivanjem suglasnosti, osim ako je za to nesposobna ili maloljetna.

Suglasnost za nesposobnu ili maloljetnu osobu iz stavka 2. ovoga članka potpisuje bračni drug, roditelj, punoljetno dijete, punoljetni brat i sestra, zakonski zastupnik ili skrbnik.

Zadnja izmjena: 27.08.2019.