Rak dojke i laboratorijske pretrage

Rak dojke najčešći je zloćudni tumor kod žena i smatra se da na svakih osam žena jedna žena oboli od ove bolesti. Njegova učestalost počinje se značajnije povećavati kod žena nakon navršenih 35 do 39 godina, da bi najčešći bio u dobi između 55. i 70. godine života. Nažalost, ni žene mlađe životne dobi nisu pošteđene ove bolesti i podaci govore da se čak do 20 posto karcinoma dojke bilježi u žena mlađe životne dobi.

Rana dijagnostika i sve uspješnije terapijske mogućnosti glavni su razlog kontinuiranog pada smrtnosti od karcinoma dojke kao i sve većeg broja izlječenja ove zloćudne bolesti. Samokontrola žena ima sigurno najvažniju ulogu u ranom otkrivanju karcinoma dojke. Nimalo manje važnu ulogu čine ciljani kontrolirani pregledi, posebice žena s povećanim rizikom.

Čimbenici povećanog rizika za nastanak raka dojke

Brojni su čimbenici koji mogu povećati rizik nastanka raka dojke. Neki od njih su fiksni i na njih se jednostavno ne može utjecati, već ih se mora prihvatiti kao signal za redovite i češće kontrole dok su drugi promjenjivi i postoji mogućnost utjecaja na njih tijekom života.

U fiksne čimbenike povećanog rizika za nastanak raka dojke ubrajaju se:

• Životna dob žene;
• Genetsko nasljeđe – utvrđeno je da mutacije 2 gena BRCA1 i BRCA2, značajno povećavaju rizik nastanka karcinoma dojke;
• Rani početak menstrualnih ciklusa (prije 12. godine), te kasna menopauza (nakon 55 godina).

Među ostale rizične čimbenike povećanog rizika za nastanak karcinoma dojke, na koje je moguće utjecati, ubrajaju se:

• Hormonska nadomjesna terapija;
• Prekomjerna tjelesna težina;
• Korištenje oralnih kontraceptiva;
• Zračenja dojki;
• Prekomjerno konzumiranje alkohola;
• Žene koje nisu rađale;
• Prvi porod nakon 35 godina starosti.

Laboratorijske pretrage u ranom otkrivanju raka dojke

Pregled dojki, pri čemu je od izuzetne važnosti redoviti samopregled, ultrazvuk, mamografija, sve su to metode fizikalnog ranog otkrivanja tumora koji ipak mora doseći određenu veličinu kako bi bio detektabilan ovim metodama. Postoje i znatno osjetljivije metode koje su međutim preskupe za rutinsku primjenu. U novije vrijeme su identificirani i određeni genetski, odnosno laboratorijski pokazatelji koji s velikom vjerovatnošću čak mogu predskazati moguć razvoj ovog karcinoma.

Genetske analize

S obzirom na dosadašnje znanstvene spoznaje među laboratorijskim predskazateljima raka dojke trenutno najvažnije mjesto zauzimaju 2 važna gena BRCA1 (breast cancer 1) i BRCA2 (breast cancer 2). Radi se o genima koji kontroliraju popravak oštećene DNK u stanicama, a kako se zna da su upravo oštećenja DNK najodgovornija za nastanak tumora u organizmu, ovi geni se još nazivaju i tumorski supresori.

Kao i svi drugi geni u organizmu tako i BRCA1 i BRCA2 mogu biti manje ili više promjenjeni (mutirani) što može utjecati na njihovu funkciju i umanjiti njihovu sposobnost popravka DNK. Do sada je otkriven veliki broj mutacija BRCA1 i BRCA2 gena i za neke od njih se pokazalo da su povezane sa značajnim povećanjem rizika za nastanak raka dojke. Tako je utvrđeno da žene koje nose mutiran BRCA1 ili BRCA2 gen imaju vjerovatnost preko 80 posto da će do svoje 90. godine oboljeti od raka dojke.

Iako se pokazalo da su ovi geni najspecifičniji za kontrolu karcinoma dojke, po čemu su i dobili ime, treba napomenuti da njihova mutacija ukazuje na povećan rizik i nekih drugih malignih oboljenja. Od ostalih malignih oboljenja povezanih s promjenjenim BRCA1 i BRCA2 genima posebno je još izražen povećan rizik od karcinoma jajnika do 55 posto. Međutim, povećan je i rizik nastanka karcinoma prostate, nekih leukemija, limfoma i sl..

S obzirom na vrlo visok rizik nastanka karcinoma dojke, koji ide i preko 80 posto, određeni dio žena nositelja nasljeđenih ovako mutiranih BRCA1 i BRCA2 gena, odlučuje se na preventivne kirurške zahvate. 

Činjenica je da nositelji mutacije ovih gena imaju izuzetno visoki rizik nastanka karcinoma dojke i jajnika, međutim sama mutacija je relativno rijetka u populaciji i utvrđeno je da je svega oko 10 posto karcinoma dojke posljedica ove mutacije, što znači da veliki broj žena oboli od karcinoma dojke, a da nemaju BRCA1 i BRCA2 mutirane gene. To samo govori u prilog tome da su i neki drugi geni odgovorni za nasljednu, ali i stečenu predispoziciju nastanka ove bolesti. Budući da je uloga ovih drugih gena još uvijek u većoj mjeri u domeni znanstvenih istraživanja, nećemo u ovom tekstu ulaziti u njihovu detaljniju analizu.

Pokazalo se da je rak dojke koji nastane kod žena nositelja BRCA1 mutacije najčešće hormonski negativan, odnosno nema estrogenih receptora (ER-negativan), nema progesteronskih receptora (PR-negativan) i slabo je osjetljiv na ciljanu terapiju (HER2/neu-negativan). Zaključno rečeno malignijeg je oblika i obično lošije prognoze.

Kome je preporučljivo učiniti testiranje na postojanje BRCA1 i BRCA2 mutacija

Testiranje na postojanje BRCA1 i BRCA2 mutacija radi se iz krvi i za njihovu detekciju već postoje specifični kitovi za utvrđivanje pojedinih genetskih mutacija. Ove pretrage se obavljaju u specifično opremljenim laboratorijima, osposobljenim za izvođenje navedenih pretraga. Važno je istaknuti kako provođenje ove pretrage nema smisla uvesti kao rutinsku pretragu žena, prije svega jer se radi o vrlo skupoj pretragi, a s druge strane daleko najveći broj nalaza bio bi negativan, s obzirom da se radi o rijetkoj mutaciji u općoj populaciji.

Provođenje testiranja na BRCA1 i BRCA2 mutacije opravdano je kod žena koje imaju nasljedno opterećenje, odnosno koje u obitelji imaju članove koji su oboljeli od raka dojke.

Možemo dakle reći da je prema trenutnim spoznajama, mutacija jednog ili više gena primarni preduvjet početka malignog rasta stanica. Ta mutacija u najvećem broju slučajeva nastaje tijekom života, djelovanjem različitih zračenja, kemikalija i sl. Međutim, ponekad se neki od tih mutiranih gena već dobiju naslijeđem pa govorimo o naslijeđenoj predispoziciji za razvoj bolesti, u ovom slučaju karcinoma dojke.

Utvrđeno je da su mutacije gena BRCA1 i BRCA2 visoko specifične za nastanak karcinoma dojke. Iako je sama mutacija rijetka u populaciji, za njene nositelje je vrlo izvjesno da će tijekom života oboljeti od ove maligne bolesti. Stoga žene nositelji mutiranih BRCA1 ili BRCA2 gena svakako spadaju u visoko rizičnu skupinu koja zahtjeva česte i detaljne kontrole već od ranije mladosti, kako bi se bolest otkrila u što ranijoj fazi. Krajnje rigorozna mjera koju neki preporučuju je i preventivna obostrana mastektomija. 

Tumorski biljezi

CA 15-3

Nažalost, trenutno ne postoji dokazan visoko specifičan tumorski marker karcinoma dojke koji bi u najranijoj fazi ukazivao na početak bolesti. Trenutno je najspecifičniji i najšire korišten CA 15-3, cirkulirajući protein koji se i normalno, ali u maloj količini može naći na membranama sekretornih epitelijalnih stanica. Kod maligne transformacije ovih stanica ovaj protein se stvara u znatno povećanoj količini. Međutim,  da bi dosegao značajno povećanje u cirkulaciji tumor mora postići određenu masu, što znači da njegovo određivanje nije najprikladnije za najraniju detekciju tumora, ali s druge strane, pozitivan nalaz vrlo specifično govori u prilog postojanja tumora.

HER2/neu

HER2/neu je receptor za humani epidermalni faktor rasta i uočeno je da je njegovo pojačano stvaranje specifično za rast nekih tumora dojke te ga se koristi kao biomarker u tim tumorima.  Naime, obzirom na ekspresiju ovog biljega, razlikuju se dva osnovna tipa karcinoma dojke HER2/neu pozitivan i HER2/neu negativan. Kod HER2/neu pozitivnih karcinoma dojke ovaj biljeg je relativno rano detektabilan i može poslužiti kao dobar biomarker ove skupine karcinoma. Nažalost, nedostatak mu je što je potpuno neosjetljiv za veliku skupinu HER2/neu negativnih karcinoma dojke te se nikako ne može koristiti kao izolirani dijagnostički parametar.

Standardni laboratorijski nalazi

Na kraju valja napomenuti kako se nikako ne bi smjela zanemariti važnost standardnih laboratorijskih pretraga u rutinskoj kontroli, koje su prije svega znatno jeftinije i jednostavne za provođenje, a mogu često biti prvi pokazatelj da se nešto nenormalno zbiva u organizmu. Od standardnih laboratorijskih pretraga koje najčešće sugeriraju mogućnost nekog težeg, pa i malignog oboljenja svakako treba izdvojiti kompletnu krvnu sliku, sedimentaciju i LDH.