Osvrt na članak: "Breastfeeding - associated hypernatremia: Are we missing the diagnosis?"

Ovaj članak može izazvati zbunjenost kod čitatelja laika, osobito majki koje se spremaju dojiti svoje buduće novorođenče. Izgleda kao da sa svih strana vreba opasnost: ako daješ umjetnu prehranu - ne valja, ako dojiš - riskiraš. Osim što to nije sasvim točno, problem je i u tome što danas ljudi misle da bi trebali život odživjeti bez ikakvih problema. Tako je intoniran i ovaj članak: otprilike, unatoč tome što bismo trebali odživjeti i taj period dojenja bez briga, pazite i kada dobro radite, jer možda radite krivo. Diže se stalno neka panika, a nju je lako dignuti ako ljudi ovise o tvojem znanju da si pomognu, pa ako k tome ti dižeš paniku, izgleda da nikome nema spasa.

Novorođenče u času poroda sadrži višak vode u svojem tijelu, što je fiziološki i prirodno u vrijeme intrauterinog života. U prvih 24-48 h po porodu taj se višak vode izmokri, dijete izgubi 5-8% od porodne težine (koje do 10. dana potpuno nadoknadi, ali sada rastom, a ne vodom), a elektroliti, među njima i Na, izbalansiraju se u okviru poznatih granica normale od 135-150 mmol/L, koje nas prate cijeli život. Kako se to dogodi? Po sretnom porođaju, i majka i novorođenče zaspu na par sati, a zatim, najduže za 3-4 h, novorođenčetu ponestane glukoze i zatraži prvi obrok. Majčino mlijeko u tom je času gusto i žućkasto, tzv. mljezivo ili kolostrum, sadržavajući veće količine elektrolita i bjelančevina, ali još ograničenog volumena. Novorođenče ima viška vode u tijelu, i to gušće mljezivo ni najmanje mu ne smeta, tim više što je obrok razmjerno malen, oko 30-40 ml. Dok tijekom iduća 2 dana dolazi do izmokravanja viška vode, istodobno, redovitim podojem, potiče se stvaranje mlijeka, koje se tijekom nekoliko dana približava uobičajenom sastavu kakav će biti do kraja laktacije. No, osim redovitog pražnjena dojke, potrebno je da majka obilno pije vode. Mislim da je normalna dojilja žedna, ali ne znam zašto danas svakome treba reći "ti si žedan", da bi stvarno popio vode. Svi čekaju neke pismene upute za normalne stvari, jer više sami sebi ne vjeruju, da su žedni kad su žedni, da im je sila kad im je sila, i čine sami sebe ovisnima o tuđoj brizi i pomoći i to u najobičnijim stvarima koje su funkcionirale zadnjih oko 1 milijun godina same od sebe.

I kako sad da su autori otkrili toliko novorođenčadi s hipernatrijemijskom dehidracijom, unatoč dojenju? Mislim, vrlo jednostavno: djeca su stvarno bila dehidrirana, nedostajalo im je skoro 14% od porodne težine, tj. dvaput više od normalnoga s prosječnih 5 dana života. Znači da su izmokrila puno više no što su na kraju uspjela posisati iz dojki. A zašto nisu posisali, odgovor može biti spekulativan. Po meni, jedan (veći) dio majki nije bio dobro hidriran, nisu pile dovoljno vode i nisu mogle stvarati mlijeko potrebne dilucije za dob svojeg novorođenčeta od 2-5 dana. Iz članka je jasno da je većina njih bila prvorotki, dakle bez iskustva majčinstva te hitno ekspedirana iz rodilišta već nakon 48 h, tj. u najkritičnijem času, kada je dijete normalno izgubilo najviše vode iz intrauterinog života, a mlijeko iz dojke tek trebalo postići pravo razrjeđenje, i iz mljeziva postati normalnim majčinim mlijekom. To je tamo zbog bolničkih troškova, a kod nas isto, ali zbog nekih drugih troškova. I sada, ona stiže kući, u stresu, i ne misli da je žedna, vjerojatno je tupe bespotrebno sa svih strana, umjesto da joj vrate njezin krevet i dijete, i čašu vode, a ako je gladna, može i jesti (da se ne zaboravi). Jedan (po meni bitno manji) broj ovih slučajeva vjerojatno je uvjetovan slabijim sisanjem od strane novorođenčeta i slabijim pražnjenjem dojke, pa mlijeko stagnira i ugušćuje se, a ubrzo prestaje uopće teći. Uhodavanje dojenja normalno traje 2 tjedna, a može se protegnuti i na 4 prva tjedna, no smatra se da je sve u redu ako novorođenče napreduje: s 10 dana ono se vraća na porodnu težinu, a s mjesec dana ono na dojci dobije i do 600-800 g na porodnu težinu.

I sada se pojave autori koji naprave retrospektivnu studiju, jer im se vjerojatno dogodilo da su naišli na više ovakvih slučajeva u zadnje vrijeme. Zašto te retrospektivne studije ne daju baš najbolji odgovor na pitanja koja postavljaju? Zato što, gledajući unazad, ne mogu nikada odgonetnuti što je to točno bio uzrok ovim dehidracijama, a katkada se niti ne sjete da izvade prave podatke. Npr., ja bih na njihovom mjestu ispitao je li bilo vruće ljeto kada su se te dehidracije dogodile, koji je standard tih obitelji i da li su, ako je to bilo u ljetno doba, imali klimatizaciju u stanu, a unaprijed mogu misliti da je i tu bio neki problem, jer je 80% majki bilo obojeno (udio obojenih u stanovništvu SAD inače je oko 10-12%), dakle, možemo spekulirati na temelju stalnih priča o neravnopravnosti, da su bili pretežito slabijeg imovinskog statusa. Ono o čemu sam ja spekulirao, poznavajući fiziologiju s 2. godine medicine, autori od toga prave nauku, trudeći se ništa ne spekulirati, i tako završe sa zaključcima koji su dobrim dijelom različiti od onoga što meni nalaže zdravi razum. Oni bi, da majke novorođenčetu daju malo umjetnog mlijeka urednog razrjeđenja, ili istisnutog svojeg, a ja bih, da majke koje doje, a misle, ili im vaga pokazuje da dijete gubi više od onih 5-8%u prvih 5 dana, djetetu daju malo vode, a prije svega same sebi. Ako čuju da dijete plače, da se "dere" već ubrzo po obroku, umjesto da spava, tada je prvenstveni problem da je još uvijek gladno, a na drugom mjestu žedno. Tada treba provjeriti da li ga uredno hrane, u toj dobi svakih 3 sata, i da li im se dojke isprazne do kraja. A ako se ne isprazne dojenjem, tada ih na kraju treba eksprimirati i vakuum pumpicom isprazniti, te to mlijeko ponuditi djetetu. Ako novorođenče lijeno jede, i ne ide na težini, onda je ozbiljno bolesno, najčešće ima sepsu, ili je žedno i ima hipernatrijemijsku dehidraciju te u oba slučaju treba isti čas u bolnicu.

Literatura:

1. Michael L. Moritz, Mioara D. Manole, Debra L. Bogen and J. Carlos Ayus. Breastfeeding - associated hypernatremia: Are we missing the diagnosis? Pediatrics 2005;116;343-347