Mehanička trombektomija u liječenju moždanog udara

Moždani udar koji nastaje uslijed prekida opskrbe krvlju određenog dijela mozga zbog začepljenja krvne žile najčešći je poremećaj moždane cirkulacije, sa još uvijek visokom smrtnošću, visokim postotkom  invaliditeta i značajnom učestalošću. Svake godine oko 15 milijuna ljudi doživi moždani udar, a otprilike 30% oboljelih umire unutar prve godine od nastupa bolesti. Upravo je zbog toga uzročno liječenje tog oblika moždanog udara, naime rekanalizacija zatvorene krvne žile bilo otapanjem bilo vađenjem ugruška, neprocijenjiv napredak u zbrinjavanju bolesnika s moždanim udarom.

Mehanička trombektomija u svjetske je smjernice za liječenje moždanog udara uvedena  2015. godine od kada se rutinski provodi u svim specijaliziranim centrima za liječenje moždanog udara. Metoda omogućava mehaničko vađenje ugruška iz zatvorene krvne žile, čime se ponovno osigurava dotok krvi i svih potrebnih hranjivih sastojaka u odgovarajuće dijelove mozga.

Osnovni uvjet uspješne trombektomije je s tehničke strane potpuno izvlačenje ugruška i otvaranje krvne žile, a s patofiziološkog aspekta postojanje još uvijek reverzibilno oštećenog moždanog tkiva koje se, uspostavljanjem cirkulacije, može ponovno u potpunosti oporaviti. Da bi se zadovoljili spomenuti uvjeti potreban je visokoeduciran i multidisciplinaran tim stručnjaka koji se bave moždanim udarom, sofisticirana oprema, kao i odgovarajući stupanj javnozdravstvene osviještenosti i organizacije. I u slučaju kada su ovi uvjeti osigurani, svega će 10-30% bolesnika sa moždanim udarom zadovoljiti medicinske kriterije za trombektomiju, a to su početak simptoma unutar 7 sati do dolaska u spomenuti specijalizirani centar za liječenje moždanog udara (u posebnim okolnostima i nakon dodatne neuroslikovne obrade i unutar 24 sata), okluzija (odnosno začepljenje) određenih (endovaskularnom tehnikom dostupnih) krvnih žila mozga (što su u principu velike krvne žile prednje cirkulacije mozga), te nalaz neuroslikovne obrade (u pravilu kompjuterizirane tomografije (CT) mozga) koji upućuje na postojanja određenog, još uvijek "živog" dijela mozga kojeg je moguće brzim uspostavljanjem cirkulacije spasiti. Uvjet za započinjanje trombektomije je i uredan neurološki status prije razvoja moždanog udara.

Metoda ima visoki stupanj učinkovitosti, te u slučaju zadovoljenih svih ranije nabrojenih uvjeta,  omogućava ponovno uspostavljanje prekinute cirkulacije u više od 70% pravilno odabranih bolesnika.

"

Svjedočanstvo pacijenta

Jedna od rijetkih osoba koja je imala sreću da se kod nje primjeni ova nova revolucionarna metoda liječenja akutnog ishemijskog moždanog udara,, bila je i psihologica doc. dr. sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić, koja je većini građana poznata kao popularna voditeljica s malih ekrana. Stoga, smo s njom porazgovarali o njenom iskustvu.

Prije gotovo sedam mjeseci doživjeli ste moždani udar, koje ste simptome i znakove moždanog udara u tom trenutku iskusili?

Tjedan dana prije moždanog udara silno me boljela glava. 24 sata nije uopće prestajala. Bol bi se znala intenzivirati u vrijeme psihoterapijskih seansi koje sam tih dana vodila. Tek sam šesti dan, u četvrtak 14.9. 2017. pomislila da možda nešto nije u redu kad mi bol glave nije prolazila ni nakon spavanja, a onda je došao petak ujutro, 15.9. 2017. Pokušavala sam se dignuti iz kreveta, bilo je oko 7,30 sati, no nisam uspjela, imala sam jak vertigo. Pomislila sam da se trebam samo smiriti pa sam ponovno zatvorila oči nadajući se da će se vrtnja ublažiti. I dalje sam ležala u krevetu i nisam bila svjesna da mi je desna strana tijela već bila oduzeta. Za 10-ak minuta sam opet otvorila oči, no vrtnja se nažalost pogoršala. Uplašila sam se, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da bi to mogao biti znak moždanog udara. Osjećala sam nekakvu čudnovatu slabost i nikako se nisam mogla pridići iz kreveta. Ležala sam kao da sam za njega prikovana. Shvaćala sam da mi vrijeme prolazi i da jednostavno ne mogu ostati samo ležati. Uspjela sam jedva  spuznuti niz krevet na pod. I to je bio silan napor od čega sam se tako strašno umorila da sam morala pričekati nekoliko minuta kako bih povratila kakvu takvu snagu. Nakon toga sam se pokušavala dignuti s poda, ali me desna noga i ruka nisu slušale. I dalje sam mislila da sam si nešto umislila i da će sve brzo proći. No, nije prolazilo ništa osim vremena,  a ja sam i dalje bila na podu pored kreveta. Mislim da sam tada pogledala na sat i sjećam se da je tada već  bilo prošlo oko pola sata. Pomišljala sam, Bože moj, koliko mi treba da se odlijepim od kreveta? Što mi se to događa? I dalje ne shvaćajući pravo stanje stvari. Da dosegnem kvaku na vratima svoje spavaće sobe trebalo mi je još pola sata. Osjećala sam se posve smušeno, kao u nekom polusnu, pokušavala sam nešto glasno reći i dozvati sina, ali ni to nisam uspijevala. Prijatelji su me poslije s nevjericom pitali: "Pa kako ti je tako dugo trebalo da otvoriš vrata svoje sobe? Zar nisi mogla odskakutati na jednoj nozi i jednostavno ga probuditi?". Nisam mogla jer sam bila doslovno u polusvjesnom stanju bez grama snage. Kad sam nakon sat vremena došla do sina samo sam se stropoštala na pod i od silnog umora zaspala. Tada sam mislila da je to kraj.

Svi znamo da je za uspješnost liječenja i oporavak od moždanog udara bitno da se što ranije dođe u bolnicu. Koliko je vremena prošlo od pojave moždanog udara do Vaše hospitalizacije?

Teško mi je to sa sigurnošću reći, ali mi se čini da je do dolaska u KBC Zagreb prošlo više od 3 sata. 

Jeste li već ranije bili upoznati s mehaničkom trombektomijom?

Ne, nisam ništa znala o tome, a ponajmanje da se radi preko femoralne arterije. 

Koliko je trajao sam zahvat i kako ste se osjećali nakon njega?

Mislim da je trajao dva ili tri sata, nakon čega sam dugo još spavala u šok sobi intenzivne neurologije. Bila sam prikopčana na sve moguće aparate te sam čak nakon operacije dobila transfuziju.

Kako je tekla Vaša daljnja hospitalizacija i oporavak od moždanog udara? 

Odmah nakon operacije nisam mogla govoriti ni micati desnu stranu tijela, no već nakon dva tri dana, počela sam povraćati sve te funkcije pa je zapravo oporavak počeo istog trenutka kad sam izašla iz operacijske dvorane. Osjećala sam se iscrpljeno i puno sam spavala, a govorila sam samo osnovne stvari - da, ne, dobro, hvala, ne mogu... Jezik mi se petljao i nisam uspijevala ništa drugo sročiti. Pored mene je ležao pacijent koji je bez problema nakon operacije komunicirao i sjećam se kako sam mu zavidjela na tome. Mogao je i jesti, i dobro se snalazio s priborom za jelo, a ja sam bila strašno nespretna sa žlicom. No, nisam posustajala i sama sam odredila da tu žlicu ne želim prebaciti u zdravu ruku. Željela sam od početka vježbati. I funkcije su se za par dana počele polako vraćati.

Osjećate li danas kakve posljedice od moždanog udara?

I dalje me boli glava, no sad uzmem tabletu pa mi bude lakše. Osjećam i stanovitu nespretnost u finoj motorici posebice desnostrano. Pokušala sam svirati klavir kod kuće, no skoro sve note sam zaboravila, što mi je jako teško palo. Pomalo sam dekoncentrirana i  usporena. Promijenio mi se i bioritam, naime, idem znatno ranije spavati nego prije kako bih mogla imati više snage sljedećeg dana. Katkad imam osjećaj da mi se vrti, posebice kad se tijekom hodanja umorim, tada mi snaga kopni i jedva mogu primjerice otvoriti ona teška bolnička vrata i sl.. Sve su to stanoviti zastoji koji na mene utječu i psihički jer preboljeti moždani udar za mene je zapravo velika narcistička povreda. Općenito kad shvatiš da si izgubio zdravlje ulaziš u fazu tugovanja, no trudim se ostati pozitivna jer je ipak sve vrlo dobro završilo. Ostalo su finese koje možda neću moći do kraja razriješiti.

Je li moždani udar utjecao na promjenu Vašeg načina života?  Jeste li promjenili prehranu i postali više tjelesno aktivni? 

Prije moždanog udara bila sam veoma fizički aktivna, bavila sam se jogom i išla sam na ples - moju veliku ljubav, čak 4 puta na tjedan. Bio je to veoma živahan tempo, no nisam osjećala umor jer sam imala snagu, a sve to me je ispunjavalo ... i joga kod moje iskusne instruktorice Ljerke Čaldarović i ples kod genijalne Vesne Grandeš u Funkadelik dance školi. I sad se nadam, da ću, kad prođe prva godina rehabilitacije, barem dijelom nastaviti s nekom od tih aktivnosti. Posebice kad sam u jednom intervju-u čula prof. dr. sc. Vidu Demarin kako govori o blagodati plesa i glazbe za one koji su preživjeli moždani. Eto, ja se sada nadam i u nadi je spas.

Na temelju Vašeg iskustva kao pacijenta, što bi pohvalili u našem zdravstvenom sustavu, a što mislite da se još treba poboljšati? 

Željela bih pohvaliti ekipu sa Zavoda za intenzivnu neurologiju i cerebrovaskularne bolesti KBC-a Zagreb, na čelu s prof. dr. sc. Zdravkom Poljaković. Divno mi je to što su se svi jako trudili i bili topli i optimistični. Ono što bih dodala u cijeloj priči je liaison psihijatar ili psiholog koji bi dobro došao takvim bolesnicima za čašicu kratkog razgovora u bolnici.

I za kraj, imate li poruku, kako za osobe koje su doživjele moždani udar, tako i za njihove članove obitelji?

Shvatila sam da je svaki moždani udar drukčiji pa je teško generalizirati. Ipak, obitelj treba razumjeti novonastalu situaciju, a onda i prihvatiti bolesnika koji se često psihoorganski promijeni, postane gotovo druga osoba s drukčijim pogledom na svijet i drugim ponašanjem. Vjerujem da neki i regrediraju pa onda traže da se oko njih posebno brine. To su sve velike turbulencije i bolesnici s moždanim udarom ne bi nikad smjeli prolaziti sami u tišini svoje muke. O tome trebaju govoriti, komunicirati na sve moguće načine, kako bi se mogli bolje suočiti sa zbiljom, trebaju plakati, vrištati, dosađivati, pitati, sve činiti kako bi izbjegli osjećaj konstantne preplašenosti i izoliranosti.  

Razgovor vodio:
Mr. sc. Dean Delić, dr. med.

"