Gdje je etičnost u promociji lijekova?

Poslovna etika najčešće se definira kroz implementaciju općeprihvaćenih etičkih normi u određenom procesu, bilo da se radi o pojedincu, grupi ili organizaciji – odnosno u konkretnom slučaju – liječniku, bolesniku, ljekarniku, zdravstvenoj ustanovi ili farmaceutskoj industriji.

Termin koji se često rabi uz pojam etike je etički kodeks. Etičkim kodeksom pak najčešće definiramo formalna (i neformalna) pravila, pozitivne propise kao i dobre običaje ( good practice) u nekom okruženju. Takav skup normi služi kao dogovorni okvir u kojemu bi trebali poslovati svi subjekti na nekom polju društvene djelatnosti. Postoje primjeri vrlo općenitih, ali i vrlo specijaliziranih i detaljnih pravila ponašanja – poput Etičkog kodeksa državnih službenika ili pak Etičkog kodeksa knjižničarskog društva. Gotovo je nemoguće naći iole ozbiljniju organizaciju, instituciju ili neku drugu interesnu skupinu koja nije proklamirala svoj kodeks ponašanja, a taj trend slijede svojim javnim zavjetima i pojedinci poput nedavnog gradonačelničkog kandidata, i drugih.

Postoje tako ili su postojali Kodeks časti hrvatskih novinara, Kodeks ponašanja za vrijeme studentske kontrole nad Filozofskim fakultetom, ali i Etički kodeks Hrvatske liječničke komore, Hrvatske ljekarničke komore, Kodeks za promicanje lijekova, pa i mnogi, mnogi drugi.

Kodeksa svakako ne manjka, no možda ipak nedostaje njihove primjene.

Zašto je tome tako, da li je i gdje je nestala etičnost?

Kao dugogodišnji djelatnik u farmaceutskom sektoru osobno sam svjedočio primjerima neetičnog poslovanja u području promocije lijekova, no vjerovao sam da se radi o prošlim, svršenim vremenima. Nažalost, nedavni razgovori s ljudima iz CARPC-a (Hrvatska udruga inovativnih proizvođača lijekova) uvjerili su me da neetična praksa u promociji i marketingu lijekova živi i dalje. Štoviše, postupci pojedinih farmaceutskih kompanija i veledrogerija na hrvatskom tržištu mogli bi se najblaže okarakterizirali kao grubo kršenje bilo kojeg poslovnog kodeksa te ih stoga treba sustavno razotkrivati.

CARPC koji okuplja 22 inovativna proizvođača lijekova koji zapošljavaju više 700 djelatnika i osiguravaju preko 50% svih lijekova u Hrvatskoj član je Europskog udruženja farmaceutskih kompanija (EFPIA) i u posjedu je materijalnih dokaza o neetičnim aktivnostima pojedinih tvrtki, kroz koje se narudžbe lijekova koji se prepisuju na teret HZZO-a, ovisno o vrsti odabranog lijeka i njegovoj količini, nagrađuju različitim poklonima. Poklonima koji ne samo da prelaze granicu uobičajenog poslovnog dara nego i granicu dobrog ukusa. Poklanjaju se tako, točno po specificiranim, od tvrtki propisanim obrascima, dimljene šunke, kobasice, mikseri, bijela tehnika, bonovi trgovačkih lanaca, telefonski bonovi i drugo. Putuje se na egzotične i manje egzotične destinacije, često samo nominalno povezane s nekim stručnim događanjem. Putuju navodni sudionici, navodnih manifestacija, supružnici, djeca, ljubavnice, gosti znani i neznani, a sve na Vaš i moj teret od ionako premalenog zdravstvenog novca.

Plod ovakvih "komercijalnih akcija" (kako im vinovnici tepaju) usmjerenih isključivo na stimulaciju potrošnje određenih lijekova, a na teret HZZO-a, za svaku je osudu, jer ne samo da dezavuira napore koji se čine u smanjenju troškova zdravstva nego istovremeno potiče neracionalno propisivanje lijekova dugoročno ugrožavajući uspješnost i kvalitetu liječenja.

Svojevremeno mi je ugledni inozemni poduzetnik rekao da poslovna etičnost zapadnog tipa prestaje na Sežani (bilo je to doba bivše države). Pitam se da li je danas granica etike na Bregani? Pitam se ujedno zašto se neke farmaceutske kompanije u Lijepoj našoj ne ponašaju kao u Lijepoj njihovoj, već nasuprot, upravo ne mogu odoljeti naletu "balkanske" poslovnosti koja im na domicilnim tržištima ne pada ni na pamet.

Tko god misli da su stvari u Unijama i Amerikama bitno drugačije – u pravu je! Pri tome ne treba misliti da tamo nema spomenute neetične promocije; nepotizma ili korupcije. Ima, no magnituda tih društvenih zala je bitno manja, a u nekim sredinama poput Skandinavije, gotovo ih i nema. No, implementacija etičkih kodeksa postaje uobičajena praksa tek onda kada svi sudionici na nekom tržištu, u nekom društvenom sustavu (zdravstvu!) ili šire, prepoznaju stvarnu vrijednost poslovne etike.

Neetičnu promociju lijekova lako je prepoznati, bez obzira da li se radi o kupovanju preskripcije putem tzv. ispitivanja ili praćenja lijekova (postulati kliničkih studija vrlo su naime jasni i nedvosmisleni) ili o neumjesnim poticajima poklonima ili putovanjima. Važno je, i moram posebno naglasiti da odgovornost nikako ne snosi samo industrija – za tango je naime potrebno dvoje!

Stoga se na pitanje iz naslova i ne mogu dati potpuni odgovori. Najlakše je vjerojatno optužiti opću krizu morala, promjenu društvenih vrijednosti ili nekad popularni grijeh struktura. Stvarni problem nastaje kada shvatimo da smo i sami čimbenici promjene ili grijeha - na ovaj ili onaj način; posredno ili izravno. Svojim dnevnim aktivnostima sudjelujemo i u različitim procesima (pa tako i u marketingu lijekova), utječemo na njih, prihvaćamo ih ili ih mjenjamo. Osobna odgovornost za etičnost u poslovanju, vlastiti moral i ponašanje nemogu se nadomjestiti nikakvim kodeksima, regulama, normama, aktima ni paragrafima. Ukoliko ne živimo prave vrijednosti teško da ćemo ih primjenjivati u bilo kakvom poslovanju pa čak i kad se radi o lijekovima, odnosno zdravlju ili bolesti. Dodatno, ukoliko okruženje ne potencira i ne stimulira istinske vrijednosti već tolerira ili promovira one pogrešne i iskrivljene - stvorena je idealna kombinacija za rast i razvoj društva korupcije, nepotizma, nemorala, diskriminacije i protekcionizma.Stvarne vrijednosti poput poštenja i poštovanja, brige i lojalnosti, istinitosti i pravednosti trebaju postati poslovna (i životna, naravno) svakodnevnica bez obzira da li se radi o odnosu s bolesnicima, ponašanju u čekaonici, odnosu prema konkurenciji ili pak informiranju i oglašavanju. Društvena odgovornost kao i preuzimanje pune odgovornosti za vlastita djela i postupke nezamjenjivi su na tom putu baš kao što je nezamjenjiva i etika u cjelini ukoliko se stvarno želimo maknuti s našeg brdovitog poluotoka.

Da ne bi bilo nikakve dvojbe – promocija lijekova, svih, a naročito novijih, izuzetno je vrijedan doprinos farmaceutske industrije svakom zdravstvenom sustavu i važan je i neizostavan dio svakodnevne, kontinuirane edukacije i informiranja zdravstvenih djelatnika svugdje u svijetu pa tako i u Hrvatskoj.

A etika u promociji lijekova, strogo uzevši, u našoj mladoj državi nije nestala, ona nije nikad zapravo ni postojala, no ne dopustimo da to tako bude i ostane.