Uloga upale u patogenezi zatajenja srca
Upala je ključni čimbenik u razvoju zatajenja srca, a njezina uloga u patogenezi zatajenja srca opsežno je proučavana. Upala je povezana s povišenim rizikom od srčane insuficijencije i nepovoljnom prognozom. Ciljanje na srčanu upalu predloženo je kao obećavajuća strategija liječenja zatajenja srca.
Međutim, gotovo sva klinička ispitivanja protuupalnog liječenja srčane insuficijencije nisu ukazala na poboljšane kliničke ishode, a neka su izvijestila o pogoršanju stanja, vjerojatno zbog ograničenog razumijevanja specifične uloge upale u srčanoj insuficijenciji.
Kardiovaskularne bolesti i dalje su vodeći uzrok smrti i invaliditeta diljem svijeta. Zatajenje srca je završni stadij raznih kardiovaskularnih bolesti. Unatoč nedavnom napretku u razumijevanju patogeneze i liječenja zatajenja srca, prognoza bolesnika sa zatajenjem srca ostaje loša.
Sistemska je upala usko uključena u patofiziologiju srčane insuficijencije. Godine 1990. primijećeno je da su cirkulirajuće razine čimbenika tumorske nekroze povišene u bolesnika sa srčanom infarkcijom, čime su pruženi najraniji dokazi o dugotrajnoj upali kod srčane insuficijencije. Naknadna eksperimentalna i klinička otkrića naglasila su da aktivacija imunološkog sustava pogoršava srčanu disfunkciju, a ciljanje na upalne reakcije potencijalna je terapijska strategija za zatajenje srca. Posljedično, upalni biomarkeri mogu poslužiti kao potencijalne mete za regulaciju imunološkog sustava kod zatajenja srca.
Cirkulirajuće razine upalnih biomarkera kao što su proupalni citokini (TNFα, IL-1β, IL-6, et al.), kemokini (MCP1, CCL5, CCL17, CCL24, et al.), topivi faktor supresije tumora-2 (sST2 ), faktor diferencijacije rasta-15 (GDF-15), protein visoke pokretljivosti iz skupine 1 (HMGB1), CA125, C-reaktivni protein (CRP) i galektin-3 (Gal-3) pokazale su se značajno povišene u bolesnika sa srčanim zastojom. Ovi upalni biomarkeri igraju važnu ulogu u razvoju zatajenja srca poticanjem migracije i infiltracije leukocita, izazivanjem endotelne disfunkcije i apoptoze kardiomiocita, aktiviranjem matriksnih metaloproteinaza i razgradnjom izvanstaničnog matriksa, te izazivanjem srčane hipertrofije i fibroze.