Uvod u rinoplastiku

Termin rinoplastika označava repozicioniranje nosnih hrskavično-koštanih i mekih struktura u svrhu poboljšavanja funkcije i/ili izgleda nosa. Često je neophodno istovremeno sa rinoplastikom učiniti i septoplastiku; takvu kombiniranu operaciju zovemo septorinoplastikom. Estetske deformacije nosa koje se rješavaju rinoplastikom, mogu biti prirođene, kao npr. nosna grba (kifoza), široki ili slabo definiran nosni vršak ili mogu nastati tijekom života zbog traume nosa, prethodnog operativnog zahvata na nosu ili infekcije.

Prilikom prvog kontakta sa pacijentom, veoma je važno shvatiti motiv operacije i detaljno razlučiti želje u svezi promjena izgleda nosa. U protivnom, rezultat operacije može za pacijenta biti krajnje razočaravajući. Naime, često se dešava da se pacijent fokusira na deformitet nosa koji operateru izgleda kao minorni problem, a da stvarni, izraziti deformitet ne primjećuju ili mu ne posvećuju osobitu pažnju. Zadaća operatera je da pacijentu skrene pozornost na sve deformitete nosnih struktura i objasni mu prednosti i nedostatke korekcije istih, ali krajnja odluka ovisi o pacijentu. Operater i pacijent predstavljaju tim koji zajedno radi na postizanju istog cilja.

Naravno, operater mora procijeniti i fotodokumentirati ne samo vanjski izgled nosa, već i njegovu funkciju rinoskopskim i ev. fiberendoskopskim pregledom. Na taj način može dobiti uvid u stanje nosne sluznice, deformiteta septuma, donjih nosnih školjki itd. Procjenjuje se i debljina, te kvaliteta kože nosa. Pacijent također treba biti upoznat sa svim mogućim komplikacijama operacije, kao i sa postoperativnim tijekom. Edukacija pacijenta pomaže u boljem rezultatu operacije i ugodnijem postoperativnom oporavku.

Preoperativno, od operatera se očekuje da vrlo detaljno analizira fotografije pacijentova nosa i lica i da, na osnovu viđenog, donese plan operacije koji će proći step by step  prije ulaska u operacionu salu.

Anestezija pacijenta može biti dvojaka; lokalna potencirana ili opća. Lokalna potencirana anestezija je pod kontrolom dobrog anesteziologa vrlo ugodna za pacijenta i operatera. Prednosti te vrste anestezije jesu što pacijent spontano diše, može kontaktirati i surađivati sa operaterom tijekom operacije, ne sjeća se same operacije, vrijeme oporavka je relativno kratko, a krvarenje je svedeno na minimum. Upotrebljava se u kombinaciji sa lokalnom anestezijom u nos. Opća anestezija se preporučuje emotivnijim i osjetljivijim osobama, pacijent je intubiran, tj. anesteziološki aparat diše umjesto pacijenta, vrijeme oporavka je nešto duže. Potrebno je naglasiti da su obje vrste anestezije jednako sigurne za pacijenta.

Kod septorinoplastike postoje tri strukture koje su podložne promjeni: septum, nosni hrbat (dorzum) i vršak nosa.

Najprije se korigira septum iz razloga što iskrivljen septum može biti razlog iskrivljenja hrskavičnog dijela vanjskog nosa. Obično se nakon septuma korigira dorzum i na kraju vršak. Pristup na navedene strukture može biti rezom kroz unutrašnje dijelove nosa (intranazalnim pristupom) ili kroz kožu vanjskog dijela nosa ( ekstranazalnim pristupom) i njegov odabir ovisi o strukturi koju želimo mijenjati. Bez obzira koji pristup odabrali, iza njega ne ostaju vidljivi rezovi na koži.

Na dorzumu se obično odstranjuje grbica; kombinacijom skalpela, dlijeta i rašpice, ovisno o građi i veličini. Nakon njezina odstranjivanja zaostaje "otvoren krov" nosa koji se zatvara tkz. osteotomijama. Radi se o unaprijed određenim pravcima loma nosnih kostiju uz pomoć oštrih dlijeta. Ukoliko se "otvoreni krov" nosa ne uspije zatvoriti, rezultat je estetski nezadovoljavajući hrbat nosa koji izgleda široko i slabo definirano. Kao posljedica osteotomija, ponekad nastaju hematomi u području gornjih i donjih kapaka, kao i korjena nosa. Osteotomije se koriste i kod sužavanja nosnog dorzuma.

Nosni vršak možemo korigirati u smislu promjene projekcije, rotacije, sužavanja, sanacije asimetrije itd..

Šivanje operativnih rezova vrši se vrlo tankim i resorptivnim koncem, a u nosne šupljine možemo staviti malene silikonske udlage ili tampone koji se vade obično nakon 5 dana. Vanjski nos se fiksira samoljepljivim silikonskim kalupom kroz period od tjedan dana.

Postoperativno se preporučuju hladni oblozi prva 24 sata i spavanje sa povišenim položajem glave i gornjeg dijela tijela. Sportske aktivnosti se moraju izbjegavati prva 3-4 tjedna.

Kontrole se vrše mjesec dana, 6 mj., 1 i 2 godine nakon operacije uz fotodokumentaciju, budući da se definitivan i trajan rezultat operacije očekuje 1 godinu nakon operacije.