Kako nadvladati stigmu prema osobama koje žive s HIV-om

Stigma i diskriminacija prema osobama koje žive s virusom humane imunodificijencije (HIV) nisu novi fenomeni i pratitelji su ove epidemije od njezina početka.

Prvi slučaj HIV-infekcije u Hrvatskoj zabilježen je još davne 1985. godine. U počecima pojave HIV-a i sindroma stečenog nedostatka imunosti (AIDS) nije se znalo puno o načinima prijenosa, metodama prevencije i liječenja infekcije HIV-om, a nije bilo ni specifičnih antiretrovirusnih lijekova za liječenje HIV-a/AIDS-a. To je razdoblje očekivano bilo ispunjeno strahom i nerazumijevanjem te posljedično stigmom i diskriminacijom osoba zaraženih HIV-om. Nedostatak znanja o prirodi bolesti i načinima prijenosa infekcije, činjenica da je infekcija neizlječiva te neodgovorno medijsko praćenje epidemije i društveni strah, dodatno doprinose marginalizaciji i diskriminaciji bolesnika zaraženih HIV-om. 

U našem su društvu još uvijek duboko ukorijenjeni negativni stavovi prema HIV-infekciji i mogućim načinima prijenosa infekcije (npr. seks među muškarcima, intravensko korištenje droga, prostitucija), a ujedno se nameće krivnja za vlastitu bolest koja se često interpretira kao rezultat vlastite pogreške. HIV-infekcija u svake oboljele osobe može osim medicinskog aspekta utjecati i na društveni te ekonomski aspekt života. Od same dijagnoze HIV-a, za osobu često veći stres bude reakcija okoline. Neke su osobe odbacile obitelj i prijatelji, dok se drugi suočavaju s lošim tretmanom u zdravstvenom i obrazovnom sustavu, radnoj okolini, nepoštovanju prava te različitim psihološkim posljedicama. Društvena stigmatizacija razarajući je osjećaj na osobnoj razini koja dovodi do osjećaja srama, krivnje i izolacije.

Danas, kada je prošlo više od trideset godina nakon prvog zabilježenog slučaja infekcije HIV-om u našoj zemlji, medicina i znanost daleko su napredovale i danas znamo sve o načinu prijenosa i prevenciji infekcije HIV-om, a za oboljele od HIV-a dostupni su i vrlo učinkoviti antiretrovirusni lijekovi.

Možemo li očekivati destigmatizaciju ove bolesti u Hrvatskoj? Nažalost, i danas su negativni stavovi i diskriminacija prema osobama koje žive s HIV-om prisutni te su značajna prepreka u prevenciji širenja infekcije, liječenju, pružanju odgovarajuće skrbi i kvalitete života osoba koje s tom infekcijom žive. Dio te diskriminacije dolazi od poslodavaca, ali i od zdravstvenog sustava i ostalih javnih službi te djelatnika koji se u svom radu susreću s oboljelima.  

Unutar zdravstvenog sustava osobe zaražene HIV-om još uvijek se susreću s nemogućnošću ostvarivanja adekvatne zdravstvene zaštite. Zbog prethodnih loših iskustava bolesnici nisu skloni prilikom odlaska liječniku i stomatologu otkriti svoj HIV-status te njegovo otkrivanje najčešće opisuju kao vrlo stresno iskustvo.

S jedne strane osjećaju obavezu otkrivanja svog pozitivnog HIV-statusa zdravstvenom djelatniku, a istovremeno osjećaju da se izlažu riziku od primanja kompromitirane zdravstvene zaštite ili usluge. Dio njih odluči se ne otkriti svoj pozitivni HIV-status zbog straha od odbacivanja ili odbijanja zdravstvenih usluga, a mnogima se dogodi da nakon otkrivanja dijagnoze budu upućeni drugom zdravstvenom djelatniku.

Prilikom otkrivanja pozitivnog statusa, često osjećaju strah od širenja informacije o njihovom zdravstvenom stanju prema okolini. Osoba koja živi s HIV-om ponekad ne želi reći svoj status niti obiteljskom liječniku zbog straha da će i drugi članovi obitelji koji se liječe kod istog liječnika saznati za njegovu bolest. Čak i kada zdravstveni djelatnici imaju pozitivan stav prema osobi koja živi s HIV-om, određeni obrasci ponašanja prilikom liječenja bolesnika mogu s njegove strane biti percipirani kao stigmatizirajući. Ponašanja koja se percipiraju kao diskriminirajuća najčešće obuhvaćaju: neuključivanje bolesnika u proces odlučivanja; stvaranje i iznošenje pretpostavki o stilu života i načinu zaražavanja te nedostatak "univerzalnosti" u univerzalnim mjerama opreza. Među problemima koje bolesnici navode jesu i način na koji se pruža zdravstvena usluga, nedostatak privatnosti prilikom iznošenja razloga dolaska i nepoštovanje prava na privatnost bolesnika.
Teško je napraviti distinkciju između stvarne i percipirane stigme osoba koje žive s HIV-om, odnosno osjećaja straha od stigme, međutim ona je neosporivo i dalje prisutna u svim segmentima bolesnikova života. 

Elementi ključni za ublažavanje stigme i diskriminacije osoba koje žive s HIV-om unutar zdravstvenog sustava uključuju: dobru komunikaciju, fleksibilan pristup liječenju, uklanjanje prepreka prema uslugama, multidisciplinarni pristup bolesniku, timski rad, pozitivno radno okruženje te kontinuiranu edukaciju.

Kako bi se ova bolest potpuno destigmatizirala, potrebna je suradnja vladinih i nevladinih institucija i daljnja postupanja u smjeru edukacije javnosti, ali i zdravstvenih djelatnika ne samo o preventivnim i zdravstvenim aspektima nego i o ljudsko-pravnim dimenzijama HIV-infekcije poput poštovanja individualnih ljudskih prava (npr. prava na privatnost).

Izvor:

1. Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa, www.huhiv.hr
2. Hrvatski nacionalni program za prevenciju HIV/AIDS-a 2016-2020
3. Hrvatski zavod a javno zdravstvo (HZJZ), www.hzjz.hr