Liječenje raka pluća

Liječenje raka pluća ovisi o stupnju proširenosti bolesti, histološkom tipu tumora te općem stanju bolesnika. Postoji više načina liječenja raka pluća: kirurško liječenje, zračenje, kemoterapija i ciljano liječenje.

Kirurško liječenje

Kirurško liječenje tj, uklanjanje tumora u cijelosti operativnim putem, može pružiti potpuno izlječenje ako se radi o rano otkrivenom tumoru koji se nije proširio (metastazirao) izvan pluća ( stadij I i II ). U uznapredovalom stadiju bolesti, kirurško liječenje ne može dovesti do izliječenja, ali može umanjiti nastale komplikacije. Tako postoje dva osnovna tipa kirurških zahvata:

• Kurativni kirurški zahvat - koji se izvodi u svrhu potpunog odstranjenja tumora i s ciljem izlječenja bolesnika.
• Palijativni kirurški zahvat - koji se izvodi u svrhu otklanjanja komplikacija koje nastaju kao posljedica bolesti s ciljem poboljšanja kvalitete života bolesnika.

Nakon kirurškog zahvata bolesnik najčešće osjeća bol u prsnom košu. Danas su dostupne vrlo učinkovite metode za suzbijanje boli a koje uključuju čitav niz lijekova, akupunkture i drugih metoda za uklanjanje boli.

Zračenje

Terapija zračenjem namijenjena je uništavanju tumorskih stanica putem snopa visoko-energetskih zraka, a provodi se kroz nekoliko tjedana (ovisno o tipu i veličini tumora te dozi zračenja). Ova terapija traje više tjedana zbog toga što se doze koje su potrebne za uništavanje tumorskih stanica ne mogu primijeniti odjednom.

Nakon primjene zračenja učestale su slijedeće nuspojave: slabost, mučnina i gubitak apetita, gubitak dlaka na dijelu tijela koji je izložen zračenju, kožne reakcije na mjestu zračenja.

Kemoterapija

Kemoterapija podrazumijeva primjenu određenih lijekova koji uništavaju tumorske stanice, te zaustavljaju njihov rast i razmnožavanje (pemetreksed, gemcitabin). Za razliku od kirurškog liječenja i zračenja, kemoterapija ima sistemski učinak na tijelo, tj. osim na tumorske stanice djeluje i na zdrave stanice u tijelu, posebice one koje se brzo dijele (primjerice, na stanice koštane srži, sluznice probavnog sustava ili vlasišta). Zbog toga se u bolesnika liječenih kemoterapijom javljaju tegobe (nuspojave) kao što su mučnina i povraćanje, umor, manjak leukocita i sklonost infekcijama, manjak eritrocita (anemija) i trombocita, upala sluznice usne šupljine, proljev, opadanje kose i drugo.

Količina i raspored davanja kemoterapije kao i duljina trajanja terapije ovisi o tipu raka, lijeku i općem odgovoru bolesnika na terapiju. Ponekad se terapija može dati u jednom danu a nekada terapija traje tjednima, mjesecima pa čak i godinama. Neki se lijekovi daju u ciklusima koji uključuju i razdoblja kada se lijek ne uzima tako da se tijelo odmori i regenerira.

Kemoterapija se može primjenjivati kao dodatak liječenju kirurškim zahvatom i/ ili zračenjem i u tom slučaju se zove adjuvantna kemoterapija. Svrha ovakve primjene kemoterapije je smanjenje rizika od naknadnog ponavljanja bolesti, zbog toga što kemoterapija uništava i stanice raka koje su eventualno zaostale nakon kirurškog zahvata i/ ili zračenja , kao i one koje "lutaju" tijelom.

Ukoliko se kemoterapija primijeni prije kirurškog zahvata a s ciljem da se tumor smanji, tada se naziva neo-adjuvantna kemoterapija.

Novi lijekovi u liječenju raka pluća

U posljednje se vrijeme razvijaju i primjenjuju nove metode "ciljanog" liječenja primjenom "pametnih" lijekova, u koje ubrajamo monoklonska protutijela, terapiju usmjerenu protiv stvaranja tumorskih krvnih žila i uništavanja postojećih, inhibitore faktora rasta. Navedene terapije u većoj ili manjoj mjeri zahvaćaju samo tumorske stanice dok zdrave stanice bolesnikova organizma u većoj ili manjoj mjeri ostaju pošteđene. Zbog toga su pored dokazane učinkovitosti usporedive s uspješnosti liječenja kemoterapijom i nuspojave na navedene terapije značajno blaže od onih kod primjene klasične kemoterapije. Osim toga nuspojave koje se javljaju kod primjene novih lijekova uvelike se razlikuju od onih koje se javljaju kod primjene kemoterapije.

Noviji lijekovi ne izazivaju opadanje kose, a mučnina i povraćanje se pojavljuju rjeđe nego kod primjene kemoterapije.

Monoklonska antitijela (bevacizumab, cetuksimab) djeluju tako da se vežu na vezna mjesta na tumorskoj stanici. Antitijelo na sebi ima vezan lijek ili neki radioaktivni spoj. Na taj način lijek dolazi ciljano samo do tumorske stanice. Antitijela mogu biti usmjerena protiv supstrata za receptor na tumorskoj stanici, kao npr. kod lijekova koji djeluju na tumorske žile. Takva antitijela se vežu na faktor rasta krvnih žila koji se tako vezan ne može spojiti sa veznim mjestom na tumorskoj stanici niti može prenijeti informaciju za stvaranje novih krvnih žila.

Druga vrsta lijekova djeluje tako da inhibira tirozin kinazu (erlotinib) - receptor za epidermalni faktor rasta, koji je izražen na normalnim stanicama ali i na stanicama raka. Kade se navedni receptor blokira/ inhibira stanica ne prima dovoljno informacija za daljnji rast te dolazi do zastoja u rastu i razmnožavanju ili/ i smrti stanica.