Rak dojke - osnovne karakteristike bolesti

Rak dojke najčešća je zloćudna bolest u žena, a gotovo svaka osma žena oboljeva od raka dojke. Rak dojke je drugi po redu vodeći uzrok smrti od raka u žena, odmah iza raka pluća. Treba istaknuti da rak dojke čini oko 23 posto svih karcinoma dijagnosticiranih u žena. Karcinomi dojke u muškaraca čine manje od 1 posto svih slučajeva raka dojke. Inače, svake godine diljem svijeta rak dojke se dijagnosticira u više od milijun žena.

Prema procjenama, rak dojke je u SAD-u u 2013. godini dijagnosticiran kod oko 232.340 žena i 2.240 muškaraca. U Hrvatskoj godišnje od raka dojke oboli oko 2.500 žena i oko 25 muškaraca. Obzirom da kod nas od raka dojke godišnje umre oko 900 žena, rak dojke se smatra javnozdravstvenim problemom, pa se stoga ulažu veliki napori kako u ranom otkrivanju te bolesti, tako i u njenom liječenju. Inače, treba pripomenuti da postoje velike razlike u učestalosti raka dojke među pojedinim zemljama, pa je tako pojavnost raka dojke u nekim zemljama čak sedam puta veća u odnosu na druge zemlje.

U slučaju rane dijagnoze rak dojke se može liječiti kirurškim zahvatom, zračenjem i sistemskom terapijom. U zemljama Zapada u trenutku dijagnoze više od 90 posto žena ima samo lokaliziranu bolest.

Većina oboljelih od raka dojke obično ima asimptomatsku kvržicu, koja se obično otkrije slučajno, pri rutinskom pregledu ili probirnoj mamografiji. Ranim otkrivanjem raka dojke prognoza bolesti značajno se poboljšava. Stoga se preporučuje svim ženama starijim od 50 godina da redovito, jednom godišnje učine mamografski pregled dojke, kako bi se pravovremeno uočile moguće promjene u tkivu dojke.

Etiologija većine karcinoma dojke je nepoznata i sporadična. Oko 5 do 10 posto karcinoma dojke je nasljedno jer 5 do 10 posto žena ima mutacije gena koje su povezane s razvojem raka dojke. Najčešće mutacije su mutacije BRCA1 ili BRCA2 gena. Druge mutacije gena koje su povezane s razvojem raka dojke su mutacije gena PTEN, TP53 i CDH1. Mutacije BRCA1 (kromosom 17q21) i BRCA2 (kromosom 13q12-13q13) su odgovorne za 85 posto nasljednih karcinoma dojke.

Vrste raka dojke

Većina karcinoma dojke su epitelni tumori koji se razvijaju od stanica koja oblažu mliječne kanaliće (duktuse) ili mliječne žlijezde (lobule), a rjeđi su neepitelni tumori potporne strome (angiosarkom, primarni stromalni tumori i filodes tumor).

Karcinomi dojke se dijele na neinvazivne karcinome (karcinom in situ) i invazivne karcinome dojke.

Karcinom in situ je bujanje stanica raka unutar kanalića ili mliječnih žlijezda, bez prodora u okolno tkivo strome.

Duktalni karcinom in situ započinje u stijenci mliječnih kanalića, a može se ponekad napipati kao kvržica. Na mamogramu se prikazuje kao sitne točkice odlaganja kalcija (mikrokalcifikacije). Obično se duktalni karcinom in situ otkriva tek mamografijom, a može postati invazivan.

Lobularni karcinom in situ koji započinje unutar mliječnih žlijezda neopipljiva je promjena koja se obično slučajno otkriva biopsijom, a rijetko je vidljiva mamografijom. Za lobularni karcinom in situ i atipičnu lobularnu hiperplaziju često se koristi zajednički naziv lobularna intraepitelna neoplazija (LIN). Prisutnost lobularnog karcinoma in situ ukazuje na povećanu opasnost od kasnijeg invazivnog karcinoma u bilo kojoj dojci.

Invazivni rak dojke koji se može proširiti i zahvatiti druga tkiva može biti lokaliziran (ograničen na dojku) ili metastatski kada se tumorske stanice odvoje od primarnog, izvornog tumora te putem krvi ili limfe dospiju do udaljenih dijelova tijela.

Inače, invazivni rak dojke je ponajprije adenokarcinom, oko 70 posto invazivnih karcinoma dojke je infiltrirajućeg duktalnog tipa, 10 do 15 posto otpada na infiltrirajući lobularni karcinom, a ostatak na rijetke oblike invazivnog raka dojke koji uključuju medularni, papilarni, mucinozni, kribriformni i tubularni karcinom, te Pagetovu bolest.

Najčešća sijela metastatskog raka dojke gdje se zaustave i počinju daljnji rast i razmnožavanje su jetra, pluća, kosti, mozak te limfni čvorovi. Tada se pojavljuju simptomi koji su specifični za zahvaćenost pojedinog organa tumorom: 

• Jetra: slabost, letargija, mučnina, gubitak apetita, žutica, svrbež;
• Pluća: zaduha, suhi kašalj;
• Mozak: glavobolja, mučnina, slabost ekstremiteta;
• Limfni čvorovi: nateknuće u području pazuha i uz dio ruke;
• Kosti: stalna bol, jača noću i u mirovanju;
• Ostali simptomi koji nastaju zbog prevelike količine kalcija u krvi uključuju žeđ, učestalo mokrenje, mučninu, umor, zatvor, razdraženost i zbunjenost.

Jedan od načina definiranja vrste raka dojke je pozitivnost ili negativnost na određeni stanični receptor, pa tako postoje karcinomi dojke koji su pozitivni na endokrine receptore (estrogenski ili progesteronski receptor) ili na HER2 (protein humanog epidermalnog faktora rasta 2), zatim karcinomi koji nisu pozitivni na estrogenski, progesteronski i HER2 receptor, te karcinomi koji su pozitivni na sva tri stanična receptora.

Navedena klasifikacija pruža liječnicima vrijedne informacije o tome kako će se tumor ponašati te koja bi terapija bila najprikladnija za njegovo liječenje.

Oko 75 posto svih karcinoma dojke pozitivno je na estrogenski receptor (ER+), a 65 posto ER pozitivnih, pozitivno je i na progesteronski receptor (PR+).

Procjenjuje se da je 20 do 25 posto karcinoma dojke pozitivno na HER2 receptor. Njegova prisutnost je u korelaciji s lošijom prognozom u bilo kojem stadiju raka dojke.

Jednako tako, treba spomenuti da je trostruko negativni rak dojke (ER-, PR-, HER2-) koji se često može naći u žena koje su nositeljice mutiranog BRCA1 gena, također povezan s lošijom prognozom, iako polovica tih pacijentica dobro reagira na kemoterapiju.